Dugo vremena sam razmišljao o tome kako pravilno obraditi pridjeve s obzirom na određen i neodređeni oblik. U dvojezičnim rječnicima se stavlja određeni oblik, ako postoji. Problem je u tome što se razni autori ne mogu složiti oko toga ima li neki pridjev određeni oblik ili nema (ovdje treba navesti primjere pridjeva za koje se razni izvori ne mogu složiti oko toga ima li pridjev određeni oblik ili nema). Dakle, ako se odlučim kao osnovni oblik uzeti određeni oblik pridjeva, onda moram donijeti konačan sud o tome postoji li za neki pridjev određeni oblik ili ne. Budući da mi to nije cilj, odnosno se radi o rječniku hrvatskih jezika (a ne o rječniku hrvatskog jezika), takav sud ne želim i neću donositi. Stoga ću kao osnovni oblik uzimati neodređeni oblik, oko čijeg postojanja se svi izvori slažu.
Stoga će u rječniku hrvatskih jezika biti zapis
realnoga > realni > pridjev,
a ne
realnoga > realan > pridjev
Pri tome će postojati i zapis
realan > realni > pridjev,
uz eventualnu oznaku da određeni oblik (realan) neki rječnici ne priznaju. Ako se radi o nekom relevantnom rječniku (staviti popis relevantnih rječnika), u polju “Oznake” će biti zapisano koji rječnici ne priznaju takav oblik. Ako imate rječnik za koji smatrate da treba biti na popisu relevantnih rječnika, molim da mi javite kako bih taj rječnik uzeo u obzir kod ovakvog označavanja zapisa i postavio poveznicu prema njemu.